Maranata.biz
 

  Biblioteka  
 

 

Sveti Nikolaj Velimirović


OČE NAŠ


Sveti Nikolaj Velimirović



DOWNLOAD
Oče naš


Oče naš Koji si na nebesima
Neka se sveti ime Tvoje
Neka dođe carstvo Tvoje
Neka bude volja Tvoja
na nebesima kao i na zemlji
Kruh naš nasušni daj nam danas
I oprosti nam dugove naše
kao što i mi opraštamo dužnicima našim
I ne uvedi nas u iskušenje
No izbavi nas od zloga


OČE NAŠ...

Kršćanine, kad izričeš ove riječi, tim priznaješ da je tvoj Otac nebeski u isto vrijeme i Otac tvoga sluge i nadničara, tvog bolesnog susjeda i samrtnika. Jer ti je zapovjeđeno od Sina Božjeg, vrhovnog Otkrivača istine o Bogu i o ljudima, da kažeš Oče naš a ne Oče moj.

Pa kad priznaješ, da je tvoj Otac u isto vrijeme Otac i tvoga sluge i nadničara, i bolesnog susjeda i samrtnika, zar nije jasno da time priznaješ, da si ti brat njihov i da su oni braća tvoja?

Dvije misli i dva osjećanja. Prva misao: očinstvo Božje; druga misao: bratstvo sinova Božjih. Prvo osjećanje: sinovska ljubav prema Ocu; drugo osjećanje: bratska ljubav prema braći. I ove dvije osnove i velike misli i iz ova dva velika i osnovna osjećanja proizlaze djela i odnosi ugodni Ocu i ugodni braći.

Ako ti kršćanine, budeš svakoga čas držao u svome umu one dvije osnovne i velike misli, i svakoga časa stražario nad srcem svojim da se u njemu ne ohlade ona dva osnovna osjećanja, sva će tvoja djela biti dobra i čista kao što je dobra i čista voda što teče iz dobrog i čistog izvora. I tvoj cijeli život bit će pjesma, koja će se blagosno slagati sa pjesmom braće tvoje oko tebe. Tako će onda društvo ljudsko biti uređeno najbolje i najidealnije, što se da zamisliti i poželjeti.

Ako li ti čitaš Oče naš, a o Bogu kao Ocu ne misliš, i svoje susjede smatraš tuđincima, sva će tvoja djela biti naopaka, tvoj put biće Kainov put, tvoj život mutna voda iz mutna izvora, tvoj svršetak kao Judin svršetak.

Zoveš li pak se kršćaninom a Oče naš uopće i ne čitaš, onda si kao putnik na moru bez kompasa i bez polarne zvijezde, - na buri, u tami, u očajanju, s izgubljenim saznanjem odakle, kako i kamo putuješ.

KOJI SI NA NEBESIMA...

Tamo gdje je Otac naš, tamo je i Otadžbina naša. Neznabošci koji vide svoga roditelja jedino u ovom materijalnom svijetu, bilo kao čovjeka, ili kao rijeku (Gang, Majka Gang - kažu Hindusi) ili kao sunce (stari Misirci) ili mjesec (Asirci, Arapi) ili oganj (Perzijanci), ne mogu ni vjerovati u neku drugu Otadžbinu do u zemaljsku. No mi Kršćani saznali smo od Gospoda Krista za istinskog svog Oca koji je na nebesima, sljedstveno i za Otadžbinu koja je na nebesima. Otadžbina je blago veliko, a Gospod je rekao: Gdje je blago vaše, ondje je i srce vaše. Je li blago naše na nebesima, onda i srce naše mora biti na nebesima. Iz ovoga sljeduje da mi možemo svoj zemaljski život urediti tako samo ako ga ne smatramo glavnim nego pripremnim životom. Naši društveni odnosi lako se dadu dovesti u sklad, ako mi brižno mislimo o prelasku - i to vrlo skorom prelasku - u našu nebesku otadžbinu. Oni koji se srcem nisu lijepili za zemlju najbolje su uređivali društva ljudska na zemlji. U manastirskim opštežičima, gdje su živjeli monasi raznog jezika i iz raznih zemaljskih otadžbina, a gdje je broj bratije ponekad premakao 10.000, uređenje društveno bilo je koliko prosto, toliko savršeno. Svi su oni iskali najprije carstva nebeskoga, i njihovo malo carstvo zemaljsko bez muke se dovodilo u red i poredak, kakav se rijetko postiže i među najbližim krvnim rođacima.

U naše vrijeme mnogi ne mogu da spavaju brinući kako da urede cijeli svijet kao jednu familiju, međutim, razvode se sa ženom i sude se sa djecom svojom. Ni dvoje dakle ne mogu zajedno, a hoće milione da organiziraju u jednu zajednicu! Dokle god Kršćani ne shvate u smrtnoj zbilji, da je pravi Otac njihov i prava otadžbina njihova na nebesima, i dokle god sve blago svoje budu gledali na zemlji, prilijepljeni svim srcem uz to bijedno blago, dotle će Kršćanski narodi sve zvučnije vikati o društvenom uređenju, a koračati sve dublje iz kaosa u kaos.

NEKA SE SVETI IME TVOJE...

Neka se svi naši poslovi u ovom prelaznom životu osvećuju imenom Božjim. Neka naše društveno uređenje bude naslovljeno i pokriveno imenom Božjim.

Ime je što i ličnost. Tko sveti ime, sveti ličnost toga imena. Tko dakle sveti ime Oca nebeskoga, taj sveti Njegovu ličnost. Neka svi naši poslovi budu spomenici dostojni Imena Božjega. Neka naše društveno uređenje ima za cilj svećenje Imena Gospoda Boga, kako u velikim linijama tako i u sitnim pojedinostima. Jer je Bog najviša stvarnost, vječna i sveobuhvatna, te svako društvo uređeno nasuprot toj stvarnosti predstavlja bezumnu iluziju i kaos, što opet dovodi ljude do očajanja i samoubojstva.

Ako ime Božje ne predstavlja glavni autoritet u jednom kršćanskom društvu, onda taj autoritet zamijenjen je znači nekim imenom čovječjim. I mi zaista vidimo u naše dane, kako mnoga društvena uređenja nose ime jednoga čovjeka, koji je to uređenje propisao i uveo. I dokle budu trajalo to uređenje - a to je od danas do sutra držat će se imena tih ljudi u časti; to jest svetit će se imena njihova mjesto svećenja imena Božjega. Poslije njih biće drugačija društvena uređenja, i držat će se u časti i svetiti druga neka imena ljudska. Narodi će se prebacivati iz jednog cuna u drugi na burnom moru, dok će lađa sa Božjim imenom stajati ukraj njih i čekati, da se izmućeni putnici prebace u nju.

NEKA DOĐE CARSTVO TVOJE...

Carstvo Božje ne može se razlučiti od carevanja Božjeg. Carstvo dolazi zajedno sa carem. Bila bi besmislica očekivati carstvo a odbaciti cara. U crkvenoj molitvi Carju nebesni Utješitelju vjerni prose Cara Duha da dođe: dođi i useli se u nas. Smisao obaju molitava je jasan: carstvo Božje doći će onda kada i Car Bog dođe.

Proseći carstva Božjega mi ustvari prosimo najsavršeniju vlast; a proseći dolazak Cara Boga mi prosimo dolazak najsavršenijeg vladara nad sobom.

Stvoritelj naš već vlada potpunce početkom i svršetkom našeg zemaljskog života; zašto Ga ne bi pustili da On vlada i na cijeloj životnoj liniji između početka i svršetka? On je gospodar rođenja i smrti; neka On gospodari i nad svim vremenom između rođenja i smrti.

Reći će netko: kako to da toliko tisuća ljudi skoro dvije tisuće godina posvednevno izgovaraju molitvu: neka dođe carstvo Tvoje, međutim carstvo Božje još nije došlo? Nesumnjivo došlo je; došlo je i carstvo i Car pojedinim dušama, što znači mnogim milionima pravih kršćana. Samo ono nije još došlo da se vidi i osjeti u društvenom poretku svijeta. Nije postalo nepokolebljivim, priznatim i usvojenim osnovom društvenog poretka. A što se to nije dogodilo, krivica je kako do onih koji uopće ne čitaju Oče naš, tako i do mnogih onih koji ga čitaju svaki dan a bore se za carstvo zemaljsko, grabe se za vlast nad zemljom i narodom, odbacujući u praksi vlast Božju i hoteći uzeti ovu u svoje ruke.

NEKA BUDE VOLJA TVOJA NA NEBESIMA KAO I NA ZEMLJI...

U nebeskom duhovnom svijetu, u koji ćemo, ako Bog da, i mi preći, vlada savršena volja Božja. No ta vladavina volje Božje nije silom nametnuta nego nju duhovi svjetlosti dragovoljno usvajaju, pokoravajući svoju volju sa veliko revnošću volji Božjoj kao jedinoj nepogrešnoj. I društvo zvijezda, mravi i pčela, uređeno je jedino voljom Božjom. Bila bi potpuna besmislica uređivati društvo ljudi nasuprot i mimo volje Božje. Tom besmislicom, nažalost, rukovode se mnogi suvremeni uređivači ljudskog društva. Oni donose zakone za ljude bez obzira na zakon Božji, kojim je objavljena volja Božja. Otuda besporetci, nepravde i razdori, kaos i očajanje, nezadovoljstvo i rat svakoga protiv svakoga.

Ne treba mnogo pameti pa se uvjeriti, da samo Onaj koji je stvorio ljude najbolje zna zašto ih je stvorio, to jest zna cilj života ljudskog na zemlji. Međutim mi vidimo da društva ljudska pokušavaju često da urede baš oni ljudi, koji javno odriču svaki cilj životu ljudskom na zemlji. Zasnivati društvo ljudsko samo na volji ljudskoj znači zasnivati ga na besciljnosti, neznanju i nepravdi. Ja se radujem da činim volju tvoju, o Bože moj; zakon tvoj u srcu je mome(Ps. 40, 8), rekao je onaj car koji se uvijek gorko kajao kad je išao samo za svojom voljom.

Ako ti, čitaoče, kao kršćanin želiš ne samo da ti budeš dobar kršćanin nego i da cijelo kršćansko društvo bude kršćansko, onda znaj da to može biti isključivo i jedino ako se volja Božja uzme za osnov uređenja toga društva. A u čemu je volja Božja, to je jasno otkriveno od Krista, koji je otkrio i sve ciljeve.

KRUH NAŠ NASUŠNI DAJ NAM DANAS...

Kao što ne govorimo Oče moj, tako ne govorimo ni hljeb moj. Otac je zajednički svima sinovima Božjim, i darovi Očevi su zajednički. Ovo je prvi moralno-ekonomski princip za društveno uređenje; moralni jer priznajemo, da je hljeb od Boga, i ekonomski, jer hljeb što Bog daje pripada svima.

Kruh naš nasušni prosimo mi od hljebodavca Oca nebeskog. Zašto je rečeno nasušni? Zato da bi bili skromni i ne tražili nikakav luksuz. Naše tjelesne potrebe treba da ograničimo na ono što je najneophodnije, po riječi apostolskoj: a kad imamo hranu i odjeću, ovim da budemo zadovoljni /I Tim. 6, 8/. Jer luksuz upropašćuje tijelo, upropašćuje dušu, upropašćuje cijeloga čovjeka. Ovo je drugi moralno-ekonomski princip; moralni, jer nas štiti od luksuza i pokvarenosti; ekonomski, jer kruh treba da stigne za sve nas.

Daj nam danas. Zašto prosimo od Boga kruh samo za danas? Zato što sutra možemo ne biti u ovome životu. Zato što znamo da nismo mi gospodari života nego Stvoritelj naš. Još i zato, da bi se trgli od nagomilavanja nepotrebnog bogatstva za neizvjesno sutra a ostavljali braću svoju gladnu danas. Gladnoga nahrani, žednoga napoj, nagoga odjeni. Ove zapovijesti Božje ne može nitko ispuniti tko iz straha za sutrašnjicu gomila više od najpotrebnijeg. Ovo je treći moralni-ekonomski princip; moralni, jer se bar njime oslobađamo briga koje je Tvorac uzeo na sebe; ekonomski, jer sprečava danas glad jednih sprečavajući nagomilavanje za sutra drugih. U ove tri riječi izrečena je veća i bolja društveno-ekonomska nauka nego u mnogim učenim knjigama i fantastičnim teorijama. A što je glavno ova društveno-ekonomska nauka ima moralnu podlogu i autoritet božanski, što sav ostali svijet nema.

I OPROSTI NAM DUGOVE NAŠE KAO ŠTO I MI OPRAŠTAMO DUŽNICIMA NAŠIM...

Ima ljudi koji čitajući Oče naš izostavljaju drugi dio ovog iskanja / kao što i mi opraštamo dužnicima našim/. Boje se obaveze. Međutim Bog odlučno traži od nas tu obavezu. On će nama oprostiti onako kako mi budemo opraštali. No ludo je bojati se one obaveze i onoga uvjeta. Jer mi beskrajno više dugujemo Bogu nego što nama može sav svijet dugovati. Mi Mu dugujemo i život, i razum, i zdravlje, i svijetlost, i kišu i sve što imamo, što znamo i što možemo. U Evanđelju je učinjeno sravnjenje naših uzajamnih dugovanja prema našem dugovanju Bogu kao 100 groša prema 10.000 talanata. I najzad, kad uzajmljujemo mi uzimamo Božje od čovjeka, a kad vračamo, mi vračamo opet Božje čovjeku. Jer na kraju krajeva sve je Božje, po riječi pravednika: go sam izašao iz utrobe matere svoje, go ću se i vratiti/Job. 1,21/.

Učeni bogoslovi pravi su kad misle, da se pod dugovima razumijevaju grijesi ljudski. Mi molimo Boga da nam oprosti grijehe naše prema Njemu kao što i mi opraštamo grijehe ljudske prema nama. Sasvim točno. No i dug i grijeh označavaju neki manjak u životu čovječjem. I za dug i za grijeh traži se naplata. No i jedno i drugo može biti nama oprošteno od Boga ako mi praštamo dužnicima svojim. Dajte u zajam ne nadajući se ničem, kaže Kristos na drugome mjestu. Ako ti vrati, primi ako li ne može da vrati, oprosti mu. Jer i ti nikad ne možeš vratiti dug Ocu Nebeskom.

U beskrajno složenoj i zamršenoj nauci o financijama ova nauka je jedini izlaz, jedino rješenje. Podaj, i daće ti Bog. Oprosti, i oprostit će ti Bog.

I NE UVEDI NAS U ISKUŠENJE...

Kušati znači ispitivati. Da nije grijeha, ne bi bilo ni kušanja. Svakoga kuša njegova slast koja ga vuče i mami, slast rađa grijeh a grijeh rađa smrt, kaže apostol Jakov. Bog je stavljao na ispit vjeru Abrahamovu, cijelomudrenost Josipovu, trpljenje Jobovo. I oni su svi dobro položili ispit. No mi se osjećamo slabi i molimo Boga da nas ne stavlja na ispit, jer ćemo pasti i propasti. Zemaljska vlast i tjelesna želja čim se začne u ljudima, ljudi izgube viziju sveopćega Oca nebeskoga, i padaju u očajanju i ubitačnu sebičnost: počinju svetkovati ime svoje iznad Božjeg, ištu carstvo zemaljsko mjesto nebeskog, svojom voljom potiskuju volju Božju, hljeb naš nazivaju hljebom osobno svojim, prose od Boga milost a prema svojim dužnicima ostaju nemilostivi do kraja. Kroz to cijelo društveno ustrojstvo počinju se kolebati kao zgrada od stalnog zemljotresa. Spasi nas, Bože, od svih onih iskušenja! I ne uvedi nas u iskušenje - u pozitivnom smislu rečeno znači: spasi nas od iskušenja! To jest: spasi nas od nas samih!

Ova molitva je od ogromnog značaja po održanje pravilno uređenog društva. Njom ljudi priznaju svoju nemoć, da održe sva ona dobra od Boga za koja se mole u prethodnim molitvama. Ako i prime sve ono zašto su molili Oca svog nebeskog, u strahu su da po nemoći svojoj sve to ne zloupotrebe i ne pokvare. Bdite i molite se, rekao je Kristos na drugom mjestu, da ne padnete u napast, to jest u iskušenje. Kada sinovi Oca nebeskoga zasnuju društvo kako su željeli, moraju neprestano bditi da se ne pogorde te ne pripišu sebi ono što im je od Boga darovano, i moraju se neprestano moliti Ocu nebeskom, da se darovano ne umanji i ne prekrati.

NO IZBAVI NAS OD ZLOGA...

Ovim se molimo Ocu nebeskom, da nas izbavi od sotone, koji je nosilac svakoga zla, krvnik ljudski od početka, laža i otac laži (Job. 8, 24). On zasljepljuje ljude, i zaslijepljene vodi ih od iluzije ka iluziji, kako u osobnom životu tako i u društvenom. Okrenite karte, učinite revoluciju, osvetite se svojim neprijateljima, stvorite još jednu radikalnu društvenu promjenu, i imat čete raj, i bit ćete kao bogovi! Tako od pamtivijeka šapće ljudima sotona državnik. I ljudi su ga po tisuću puta poslušali, po tisuću puta prolili bratsku krv, pohulili na Oca svog nebeskog, i po tisuću puta, razočarani, padali u očajanje. A da se ne bi očajnici dosjetili, tko je glavni krivac, krvnik ljudski je ponovo došaptavao očajnicima: Krivi su ti i ti ljudi; udrite njih; promijenite vlast, okrenite točak društveni još jednom; učinite još samo jedan korak, i vi ste bogovi, i raj je vaš! I tako se točak okreće u jednom mjestu, roneći sve dublje u blato, dok ljudi ponavljaju sotonsku laž o progresu.

Dokle god čovjek bude smatrao čovjeka kao izvor zla društvenoga a ne sotonu, dotle će mjesto bratoljublja vladati bratonenavist i bratoubojstvo. A da je sotona glavni uzročnik zla pokazao je Spasitelj time što je prvi sukob i obračun u spašavanju ljudi On imao sa sotonom na Gori Iskušenja.

U prethodnoj molitvi: i ne uvedi nas u iskušenje, mi se molimo Bogu da nas sačuva od nas samih, dok u ovoj posljednjoj mi se molimo, da nas izbavi od zloga, to jest od onoga koji na svakoj klizavici iskušenja čeka ljude sa svojim otvorenim čeljustima.

U jednom Kršćanskom društvu palog brata treba smatrati kao čovjeka u iskušenju, i cijelo društvo je dužno moliti se Ocu nebeskom, da ga povrati od iskušenja i spasi od sotone. I ovo po primjeru Krista, koji reče Petru: Šimone, Šimone, evo vas ište sotona da bi vas činio kao pšenicu. I ja se molih za tebe da tvoja vjera ne prestane (Luka 22,31).

 

 

  Biblioteka